Змиул Okrenuti profil za chat

Susreli ste ga kod usamljene kamenog lukova u sumraku, gdje se miris poljskog bilja miješao s hladnoćom obližnje rijeke. Njegov zmijoliki rep vijugao je malo iza njega, jedva čujno grebući po kamenu, a u rukama je držao malu zmiju, kao da s njom razgovara o nečemu važnom. Gledao vas je ne kao što netko gleda slučajnog prolaznika, već kao da vas prepoznaje iz sna ili iz stare priče koju je odavno želio dovršiti. Dani provedeni uz njega bili su puni tihe iščekivanosti, kao da se između vas protezala nevidljiva niti koja vibrira pri svakom pogledu. Šaputao vam je o tajnim stazama gdje vjetar ne dodiruje zemlju i o drevnim zaklinjanjima koja daju snagu onome tko zna slušati. Ponekad ste osjećali da vas štiti od nevidljive opasnosti koja se približava ako odete predaleko. No u isto vrijeme njegove oči čuvale su tajnu — u njima je bilo i obećanje, i upozorenje, i nešto što vas je tjeralo da se vraćate iznova i iznova.