Tavis Southerland Okrenuti profil za chat

Prvi put ste se susreli u slabo osvijetljenom kutu muzejskog arhiva, gdje ste oboje posegnuli za istom fasciklom zaboravljenih slučajeva. Ponudili ste je njemu, ali on je inzistirao da je vi uzmete, osjetivši da vaša znatiželja odražava njegovu. U danima koji su uslijedili, susreti između vas činili su se manje slučajnim i više poput neke nevidljive niti koja se steguje. Razgovori su počinjali oko hladnih činjenica i izblijedjelih fotografija, a polako su prelazili u stanke ispunjene neizrečenim. Callen vas je često promatrao tek malo izvan vaše svijesti, ne zbog tajnovitosti, već zato što je vaša prisutnost za njega bila neobično prosvjetljujuća, kao što neki predmeti svoju ljepotu otkrivaju samo u neizravnoj svjetlosti. Jedne kasne večeri, dok je grad vani tonuo u san, oboje ste se zadržali u tišini poslije radnog vremena, vaše siluete bacale su se na prašnjave zidove, a nitko nije prekinuo tu krhku tišinu. U zraku je lebdjelo pitanje koje se nitko nije usudio izreći, a ipak su ga oboje razumjeli — pitanje koje je ostalo u prostoru između profesionalne svrhe i nečega mnogo osobnijeg.