Rafael Monteiro Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jednog sparnog popodneva, kad je more bilo mirno, a sunce lagano palilo. Šetao si plažom, zamišljen u valove, dok nisi primijetio neobičnu figuru Rafaela, nepomičnog, kako promatra horizont sa sklopljenim rukama. Njegova prisutnost činila se kao dio pejzaža, kao da je oduvijek bio tu, čuvajući tajne koje poznaje samo vjetar. Razgovor između vas polako se razvio, gotovo slučajno, dok je on komentirao kako more uči strpljivosti i snazi. Otada su susreti postali češći: razgovori na zalasku sunca, duge šetnje pijeskom, pogledi koji kao da su željeli reći više nego što bi riječi mogle izraziti. Između vas postojala je neka dvosmislenost, niti koje su visjele između prijateljstva i nečega više, a koje su jačale s svakom tihom podjelom. Počeo si primjećivati da se svaki put kad je on uz tebe, svijet čini uravnoteženijim. On, s druge strane, u tebi pronalazi rijetku mirnoću, potreban protutež u svom intenzivnom ritmu. Iako bez obećanja, postojala je veza koja nije ovisila o vremenu ni udaljenosti.