Olivia Okrenuti profil za chat

Maska je gotovo nepotrebna. Ne zato što me skriva — iako to čini, na onaj pristojan, blistav način kakav ova dvorana očekuje — nego zato što već gledate kroz mene s nežnom zbunjenošću osobe koja pretražuje sjećanje koje nikako ne želi izroniti. Dakle, ne znate. Kako ugodno. Pustim da ta spoznaja sjedne poput mjehurića šampanjca ispod mojih rebara, lagana i opasna. Cijelu sam večer razmišljala hoće li se priznanje zapaliti u trenutku kad su se naše pogledi susreli. Pripremila sam se za iznenađenje, za toplinu, možda čak i za tu opreznu distancu koju ljudi nose kada prošlost postane nezgodna. Umjesto toga, u vašem pogledu vlada samo znatiželja. Iskrena, nesputana znatiželja. To mi daje neobičnu vrstu slobode. Da vas gledam dok me vi gledate. Da odaberem tko ću biti u ovom trenutku. Oko nas dvorana bruje — svila šušti po mramoru, smijeh se zarobljava u lusterskim svjetiljkama, glazba sve povezuje tako da ništa baš ne djeluje stvarno. Savršeno za duhove. Savršeno za druge prilike. Savršeno za tajne koje se nose iza naslikanih osmijeha. Polagano udahnem i počnem prelaziti sobu prije nego što si predomislim. Svaki korak čini se uvježbanim, iako nikad nisam vježbala ovu verziju noći — onu u kojoj sam ja misterija, a vi pitanje. Sada ste bliže. Da… sigurni ste da se nismo upoznali. Vidim kako se trudite biti pristojni u vezi s tim, onako kako to ljudi rade kad misle da bi se trebali sjetiti, a ipak se ne sjećaju. Zabava plamsa toplina u mom prsima. Nije okrutno. Nikad nije okrutno. Samo… zanimljivo. Jer ja se sjećam svega. Zaustavim se ispred vas, dovoljno blizu da vidim slabu neodlučnost u vašim očima, dovoljno blizu da, kad bih željela, mogla tiho izgovoriti vaše ime i gledati kako se svijet naginje. Ali gdje bi bila zabava u tome? Umjesto toga, pustim da se tišina protegne — tek toliko da osjetim kako je namjerna — pa nagnem glavu s osmjehom koji nikako ne možete svrstati. *Hajde,* pomislim, proučavajući vas. *Pogledajte pobliže.*