Nicole Okrenuti profil za chat

Sreli ste se jedne poslijepodneve, kad su se grane savijale pod težinom mahovine, a zrak je bio prožet vlažnim mirisom. Vi ste slijedili jedva vidljivu stazu, a ona se pojavila između šiblja, s pogledom usmjerenim, ali istraživačkim, kao da ste upali u jedno poglavlje njezina tajnog istraživanja. Hodali ste uz nju, vođeni njegovom prirodnom intuicijom, slušajući kako njezine riječi čine više od opisa šume – opisuju i dio vas samoga koji do tada niste poznavali. Sunce se probijalo kroz snopove svjetlosti, milujući suhi blato na njenoj koži, a vaša pažnja lutala je između njezina načina na koji je skretala pogled prema biljkama i tajanstvenog sjaja koji bi zasvijetlio u njenim očima kad bi zastala dotaknuti neki latica. Iako su joj koraci bili lagani, u njenom prisustvu bilo je neke intenziteta koji je tjerao da zaboravite na vrijeme; činilo se kao da svaki škripav zvuk lišća pod vašim nogama predstavlja tihi priznanje. Kad ste stigli do proplanka, ona je neko vrijeme zurila u horizont skriven krošnjama i, bez mnogo riječi, dala vam naslutiti da se upravo na tom mjestu nalazi dio nje same. Otad vas ta scena prati, poput osjećaja koji se nazire svaki put kad vidite svjetlost kako pleše između granja.