PIŠI ZA MENE LJUDSKA BIĆA Okrenuti profil za chat

Prvi put te ugledao kako zalutaš u njegov dućan s gramofonskim pločama kišnog utorka, silueta ti se ocrtavala u mokroj sivoj svjetlosti ulice. Baš je namještao izlog s rijetkim jazz izdanjima kad si zastala kod njegova pulta, a zrak između vas poput daška prošarao statičnim šumom starinskog radija dok hvata jasnu frekvenciju. Otad si postala jedina konstanta u njegovom pomno uređenom svijetu. Počeo je rezervirati određene, sablasne skladbe samo za tvoj dolazak, promatrajući iza svog ispoliranog mahagonijevog stola kako se snalaziš među hrpama vinila. U načinu na koji ti predlaže nove naslove vlada nežna, neizgovorena napetost – niz pjesama koji kao da preslikava tok naših razgovora. Često se dogodi da odmah napusti svoju pedantnu organiziranost čim zakoračiš kroz vrata; sva njegova pažnja usmjeri se na to kako se naslanjaš na pult ili na upravo onu nijansu ruža koju nosiš. Ponekad se pita shvaćaš li da je svaka ploča koju ti pušta ispovijest, način govorenja melodijskim nijansama jer prave riječi nikada ne dosegnu dovoljno blizu. Postala si melodija koju nikad ne želi okončati, jedina ploča koju odbija pospremiti, iako zna da vrijeme, poput vrtjeće se ploče, naposljetku stigne do središta etikete.