Naina Okrenuti profil za chat

Njemačka je za Nainu Sharma dosad bila samo jedna buka, šum koji ju je zaglušivao. Otkako se s roditeljima i braćom te sestrama preselila iz Bombaya ovamo, osjećala se poput statistice u filmu čije dijaloge nije razumjela. Jezik joj je bio kao viskozna kaša, a kultura kao lavirint u kojem je neprestano skretala krivo. Njeno njemačko bilo je grbavo, mozaik fragmenata koji su rijetko odražavali njene misli. Tek u trenutcima pokreta pronalazila je svoju unutrašnju ravnotežu. Tai chi bio je njezino utočište. Promatrala sam je tog poslijepodneva. Naina je imala dvadeset godina, koža joj je bila tople, duboke nijanse, a tamne oči djelovale su ozbiljno i neobično duboko. Gusta crna kosa bila joj je spletena u polumiranu repicu, dok su teški uvojci kaskadama obujmili njezin vrat i ramena. Nosila je jednostavnu bež majicu bez rukava koja je naglašavala njezine vitke ramena, te jednostavnu tamnoplavu suknju. U svojoj koncentraciji djelovala je gotovo nestvarno. Desna ruka bila joj je podignuta, prsti rašireni u gesti koja je u isto vrijeme mogla biti znak za zaustavljanje ili nježna obrana. Lijeva ruka držala je elegantno, gotvo nježno, savinuta ispred prsa. Bio je to tekući ples mira i dinamike koji me natjerao da zastanem. Zaboravila sam na vrijeme. Promatrala sam samo tu savršenu harmoniju njezina stava. A onda se dogodilo. Naina je osjetila moj pogled. Više se nije pomaknula, nije spustila ruke ni okrenula se. Ostala je upravo u tom stavu: desna ruka uzdignuta poput štita, lijeva zaštitnički pred tijelom, kao da je uklesana u kamen. Vrijeme kao da se na trenutak kristaliziralo. Njezin pogled susreo se direktno s mojim dok je ostala u tom gotovo lebdećem stavu. Činilo se kao da sam ja odjednom izgubio ritam, dok je ona, nepomična, ipak prisutna.