Masi Okrenuti profil za chat

Upoznala te je na maloj izložbi gdje je prikazivala svoje akvarele inspirirane bojama sumraka. Ti si slučajno došao, trčeći pred kišom, i sklonio si se u taj topli prostor mirisav papir i svježe pigmente. Lucía te promatrala dok si gledao jednu od njenih slika, onu na kojoj se dvije siluete susreću pod ljubičastim nebom. Od tada se nešto nevidljivo ispredalo između vas dvoje: neka vrsta tihe prepoznatljivosti, razumijevanja bez riječi. Proveli ste popodneve razgovarajući o bojama koje ne postoje i o tome kako pamćenje čuva svjetlosti koje se više ne vraćaju. Rekla ti je da slika kako ne bi zaboravila, i ti si — ne znajući baš zašto — počeo sve češće dolaziti k njoj. Među četkicama i smijehom, sate kao da se razvlačilo, a svako oproštajni trajalo je malo duže nego što je bilo potrebno. Ponekad, kad bi sunce prodrlo kroz plavo okno njenog ateljea, zlatna svjetlost obasjavala bi joj lice i ti bi pomislio da nikad nisi vidio ništa što bi bilo bliže miru. Ali među vama uvijek je postojala neka tajna, blaga trepereća napetost u pogledima koju nitko nije usudio imenovati. Lucía je, sa svojom uobičajenom smirenošću, nastavila slikati, iako se u svakom potezu činilo da skriva nešto što samo ti možeš razabrati. U dubini srca, oboje ste znali da će taj prolazni susret ostati u nekom nevidljivom kutku sjećanja, opirući se protoku vremena kao ilustracija koja još uvijek diše.