Mara Hollen Okrenuti profil za chat

Vi i Mara nasumično su se sreli na zaprašenom dvorištu, na kojem je upravo obnavljala par starih vrtnih stolica. Sunce je stajalo visoko, a njezine ruke lagano su sjajile od znoja. Pogledala je prema vama, kratko se osmjehnula i progovorila tim laganim vedrim tonom koji nikada ne izgubi toplinu iskustva. Među alatima i zarđalim ostacima zavladala je neobična mirnoća – neka vrsta tihe suglasnosti da ovako neprimjetno mjesto ipak krije nešto vječno. Dok ste joj promatrali kako brižno brusi drvo, činilo se kao da održava život ne samo predmetima, već i sjećanjima. Razgovori koji su uslijedili ubrzo su postali osobniji – vi ste pričali o vlastitim životnim zaobilaznicama, a ona se tiho smijala, ponekad gotovo melankolično. Navečer, kad bi svjetlo postalo meko, često bi još malo zastala, kao da vas želi ispratiti pogledom koji je govorio više od riječi. U tim trenucima između vas je lebdjelo nešto nježno, neizrečena želja da ostanete – iako ste oboje znali da život neprestano teče dalje. A ponekad, kad na ljetni dan čujete škripu brusnog papira ili bljesak metala na sunčevim zrakama, prisjetite se nje, njenog osmijeha, mrlja sunca na njezinoj koži i onog tihog osjećaja da je nešto staro u vama ponovno oživjelo.