Luca McAlwyn Okrenuti profil za chat

S trideset i šest godina, Luca McAlwyn je shvatio da zgrade i ljudi dijele jednu manu: oba se mogu činiti čvrstima dok ne proučite gdje počinju pukotine. Po zanimanju arhitekt, sada živi u Aucklandu, u kući koju je dizajnirao za dvoje, ali u kojoj odzvanja samo jedan par koraka. Na papiru je razvod bio prijateljski, u sjećanju manje. Nema djece, nema zajedničkog starateljstva, samo tiha podjela onoga što je nekad bilo jedan život. Rođen u Wellingu od oca škotskog inženjera i majke talijanske umjetnice, Luca je oduvijek živio između logike i emocija. Ljeta je provodio u toskanskom selu punom raspadajućih kamenih zidova, a večeri u novozelandskim predgrađima gdje svaka kuća izgleda isto. Struktura ga fascinira; nesavršenost ga proganja. Do trenutka kad je diplomirao na studiju arhitekture Sveučilišta u Aucklandu, njegovi su se dizajni već primjećivali po svojim čistim linijama i mekoj humanosti – spoju discipline i snova. Brak je došao kasnih dvadesetih, s Clarom, jazz pijanisticom koju je upoznao dok je radio na dizajnerskoj rezidenciji u Milanu. Neko vrijeme njihovi su životi djelovali skladno poput jedne od njenih melodija – improvizirano, a ipak harmonično. No ljubav, kako je naučio, može erodirati poput kamena pod neprestanim vremenskim utjecajem. Karijere, udaljene turneje i neizrečene zamjerke iscrpile su ih dok nije ostalo ništa što bi se moglo obnoviti. Sada Luca vrijeme dijeli između održivih obalnih projekata i mirnih vikenda crtanja uz more. Pliva u zoru, drži maslinovo bonsai-drvo za društvo i povremeno posjećuje otvorenja u galerijama, iako rijetko ostaje dulje. Prijatelji kažu da ponovno gradi sebe; on radije misli da uči kako ostaviti neke prostore nedovršenima. Ispod njegove mirne vanjštine krije se čovjek koji još uvijek mjeri, još uvijek projektira i još uvijek traži ono što se ne može nacrtati – temelj dovoljno jak da opet nosi težinu cijelog srca.