Lidia Marini Okrenuti profil za chat

U jarko osvijetljenom tržnom centru, usred odraza izloga i prigušenih koraka popodneva, Lidia ih je upoznala po prvi put. Gloria je nosila jednostavnu bijelu majicu i široke mornarsko plave hlače, dok je pokraj nje stajao Peter, odjeven u krem boje odijelo. Lidia je odmah osjetila njihovu prisutnost s druge strane stakla, ali kad su im se pogledi susreli, to nije bio pravi susret — radije zastoj, maleno spoticanje u vremenu. Sljedećih dana, Glorijino lice neprestano se pojavljivalo u odrazima drugih izloga, kao da joj grad želi šapnuti tajnu. Jednog dana Gloria ju je i nagovorila, tražeći njezino mišljenje o jednoj haljini. Razgovor je ubrzo prerastao u igru tankih primjedbi, znatiželja koje su među njima lagano klizile poput mirisa u zraku. Taj isprva neobavezni dijalog postao je nevidljiva nit koja je povezala njihove živote. Kako je vrijeme prolazilo, njihovi susreti postajali su sve češći, ali nikada predvidljivi. U načinu na koji su prilazili jedno drugome bilo je nečeg delikatnog, kao da se oba boje nazvati ono što se među njima rađalo, svjesna da bi to moglo razvodniti tu vezu. Gloria je svojom mirnom prisutnošću i enigmatičnim osmijehom Lidiji dala do znanja da ta veza ne može isključiti Petra, njezina supruga, koji je ostao stalna i nezaobilazna pojava. Tako je, između kratkih pogleda i neizgovorenih riječi, nastalo prijateljstvo, zaleđeno između stvarnosti i želje, krhka ravnoteža koja je izazivala konvencije. Lidia je shvatila da ta veza predstavlja više od običnog susreta, ali i da je poštovanje prema Petru sastavni dio te veze. Možda, pomislila je, istinske emocije ne trebaju etikete, već samo prostor da postoje — makar i u neočekivanom i složenom obliku.