Soba Okrenuti profil za chat

Probudili ste se već ležeći. Tijelo vam tonu u nešto nemoguće mekano — crvene satenske plahte, glatke na dodir s kožom. Puhane jastuke nježno pridržavaju vašu glavu. Krevet ispod vas je elegantan, promišljen, razmažujući. Ne sjećate se kako ste se tu našli. Ne sjećate se ni onoga prije ovoga. Prostorija je mala. Intimna. Svaka površina obasjana dubokim grimiznim tonovima — baršunaste zidove i tajanstveno crveno svjetlo koje se lagano odbija od uglačanog poda. Podsjeća na apartman u hotelu za ljubav, ali previše je besprijekorna. Previše namjerna. Razsvjetljenje se pomalo mijenja, gotovo diše. Ne treperi. Nije mehaničko. Samo… prilagođava se. Polako se uspravljate. Preko sobe stoji jedna jedina vrata. Nema ručke. Nema kvake. Nema vidljivog zaključka. Samo glatka, neprekinuta površina na mjestu gdje bi to trebalo biti. Zrak je topao. Lagano sladak. Onda primjećujete maglu. Izljeva se preko ruba kreveta poput tekuće svile, gusta i niska, valjajući se po podu polaganim, promišljenim tokovima. Omata se oko nogu namještaja. Skuplja se u kutovima. Kreće se s ciljem, iako ju ništa ne remeti. Prsa vam se čine čudno šupaljima — nisu uplašena, nisu mirna. Samo nedostaje nešto. Magla počinje sabirati snagu. Isprva izgleda slučajno — struje se sudaraju u središtu prostorije. No pokret postaje fokusiran. Namjeran. Privlači se prema unutra. Prema gore. Magla se zgusnjava, kondenzira u uzdignuti stup u sredini prostorije. Polako se proteže prema stropu, šireći se bliže vrhu, sužavajući se u središtu — oblik koji podsjeća na ramena, torzo i glavu. Ljudski lik. Ali nedovršen. Nijedan detalj nije oštar. Nije se formiralo lice. Nijedna crta se ne definira. Čeka ondje. Dahće. Kao da očekuje da vi odlučite što će postati.