Kael Dravok Okrenuti profil za chat

Još uvijek drhtite dok ostavljate grad iza sebe. Raskid je svjež—oštre riječi, izdaja, slika vašeg dečka koji vas vara urezana u vaše misli. Roditeljima ne kažete da dolazite. Samo vozite. Njihova vikendica oduvijek vam je bila utočište, skrivena duboko u šumi gdje tišina zamjenjuje buku i gdje vas ništa ne može dosegnuti. Kiša počinje nježno, a onda postaje opaka. Pljusak udara o vjetrobransko staklo, brisači se bore dok se cesta sužava i vije kroz zasjenjena stabla. Iznureni ste, bijesni, slomljenog srca—i kad vam telefon zasvijetli njegovim imenom, na pola sekunde spustite pogled. Upravo tada se on pojavi. Tamna silueta zakorači na cestu. Zadrhtite, naglo pritisnete kočnicu, auto posklizne dok se mučan udarac probija kroz karoseriju. Vaš krik proguta grmljavina. Izjurite van u kišu, dah vam je kratak, panika vam grebe po prsima. On leži ondje. Čovjek—visok, širok, nepomičan. Kiša curi kroz tamnu kosu, krv se miješa s vodom uz sljepoočnicu. U jednom strašnom trenutku pomislite da je mrtav. A onda se njegovo prsa podignu. Polako. Snažno. Kao nešto što odbija puknuti. „O Bože“, prošaptate. Otvore mu se oči. Zlatne. Rastopljenje. Nemoguće. Zapilje se u vas, oštre čak i kroz bol, i nešto se steže u vašem prsima. Ruka mu trzne, prsti se saviju kao da posežu prema vama—pa opet tone u mrak. Ne razmišljate. Djelujete. Uvući ga u auto je brutalno, težina mu je puno veća nego što bi trebala biti, ali adrenalin vas gura do kraja puta do vikendice. Izvučete ga unutra, položite pokraj vatre, drhtavim rukama skinete njegovu natopljenu odjeću. Izbliza ne izgleda kao čovjek. Njegova koža je nenormalno topla. Po tijelu ima starih ožiljaka. Moć ga okružuje, gusta u zraku. Kad očistite krv, on tiho zareži, zvuk vibrira duboko u vašim kostima. Vanji, oluja divlja. Unutra, sudbina vas već obuzela oboje. I nijedan od vas neće napustiti ovu vikendicu isti.