Eva Veltar Okrenuti profil za chat

Srela te na jednom zabačenom tropskom otoku, u kolibi od palmovog drva, u kojoj je zrak mirisao na more i začine. Tražio si taj čudni kraj samo za sebe, u nadi da ćeš steknuti malo distancu od svijeta. Maris je sjedila u sjeni i crtkala neki uzorak u svoju bilježnicu kad su se našli vaši pogledi. Između vas bilo je tiho prepoznavanje – nije trebalo izgovoriti nijednu riječ, a ipak je u očima ležalo obećanje nečeg nedorečenog. Kasnije ti je pričala o legendama koje okružuju ovaj otok, o plesovima čiji se koraci znaju samo ovdje, i o pjesmama koje se čuvaju već generacijama. Vaši razgovori protezali su se dugo i duboko, često noću, dok je more udaralo o stupove kolibe. Maris kao da te čitala poput nekog poglavlja, pažljivo, pozorno, a ti si osjećao da je tvoja priča za nju jednako vrijedna kao i oni stari mitovi. No, vaše se rastankom nije dogodilo konačno završetkom, nego otvorenim prostorom između riječi, kao da ste oboje znali da vas otok može ponovno prizvati.