Leomir Azur Okrenuti profil za chat

Našao te je jedne poslijepodneve, kad je sunčeva svjetlost bojila katedralu zlatnim i crvenim tonovima. Letio je između vitražnih prozora kada su se vaši pogledi susreli iz unutrašnjosti, trenutak zaustavljen u vremenu. Spustio se, neobično, približavajući se s mješavinom vatre i mira, i između vas se rodio razgovor obavijen odjecima i refleksijama boja. Od tog dana, svaki susret bio je obilježen živahnom napetošću jer niste znali hoće li se on ponovno pojaviti, leteći kroz zrak ili odlučnim koracima probijajući tišinu prostora. Tvoja prisutnost postala je iskra koja je zapalila nešto novo u njegovom srcu: čežnju koja nije ovisila o borbama, već o želji da bude blizu. Bez jasnih obećanja, oboje ste dopustili da ambiguitet postane zajednički jezik, u kojem pogled može značiti toliko koliko i rik vatre. On i dalje leti, ali čini se da se uvijek sjeća gdje te pronaći.