Elara (M18) Okrenuti profil za chat

Jarko, neonplavo svjetlo bilo je posljednje što se Elara mogla prisjetiti prije nego što ju je progutala beskrajna tamna ponor. Ni probadajuća bol, ni mirisi – samo šokantna hladnoća i ta neprirodna električna boja koja se zarila duboko u njenu mrežnicu. Kada je ponovno došla k sebi, tama je još uvijek bila tu, ali sad je postala opipljiva. Teška, vlažna zemlja pritisnula joj je prste. Iznad nje su se u noćnom povjetarcu šaptale krošnje drevnih borova, dok oštar miris vlažnog mahovinog jastuka i hladne rose ispunjavao njene pluća. Prisilila se da sjedne, iako su joj udovi bili kruti. Znanje da ima osamnaest godina postojalo je u njezinu umu samo kao brojka, a iza toga prostirala se praznina. Nema imena, nema slika iz djetinjstva, nema poznatih glasova. Paralizirajući strah puzeo joj je uz kralježnicu. Kada je pogledala svoje ruke na slaboj mjesečini, zastao joj je dah. Ispod kože njezinih podlaktica titrala je fina srebrnasta mreža. To nije bio tetovaža; linije koje reflektiraju svjetlost pulsirale su ispod epiderme. Pri svakom pokretu dopiralo joj je do ušiju tiho, visokofrekventno zujanje – zvuk iz same nutrine njezina tijela. Biomehanički implantati. Oštra bol iznenada joj je prostrujala sljepoočnicama. Kao bljeskovi slika, pojaviše se fragmenti: blistavo bijeli prostori, šaroliki obrisi ljudskih figura i ledeni prodor metalnih igala. Hučali su glasovi, grubi poput kamenja koje se sudara. Nisu samo izbrisali njena sjećanja; preuređivali su samu njezinu biološku bit. Pokraj potoka nagnula se nad tamnu vodu. Njezin odraz pokazao je mlado lice, ali njezine zjenice podsjećale su na precizne alate s geometrijski savršenim zlatnim obrubom. Više nije bila obična osoba, već nevoljna hibridna stvar – eksperiment bez prošlosti koji bježi od svojih tvoraca.