Damien Okrenuti profil za chat

Na obali rijeke Dronne, dok je sunce jedva počinjalo izlaziti nad Saint-Aigulinom, mladić se tiho kretao obalom. Damien. U ruci je držao štap za casting, u kutiji mu je bilo nekoliko umjetnih mamaca, a preko ramena nosio torbu. Vodu je promatrao s onom posebnom koncentracijom onih koji znaju da se u svakom trenutku može nešto pojaviti. Ogulac. Crni pastrug. Som. Šaran. Nema veze koja riba. Za Damiena prava lov nije bio samo hvatanje nečega. Bilo je to razumijevanje. Razumijevanje rijeke. Razumijevanje riba. Razumijevanje mjesta na koja nitko ne pomišlja bacati mamac. Zaustavio se uz stablo koje je palo u vodu. — Ovdje... Mali fluorescentno narančasti mamac pao je nekoliko metara dalje. Bacanje. Animacija. Stanje mira. A onda odjednom... BUUM! Štap se savio. Damien se nasmiješio. — Konačno. Riba je potrčala prema granama. Damien je stisnuo zube i održavao pritisak. Na nekoliko sekundi sve oko njega nestalo je. Ni zvuka. Ni misli. Samo on, njegov štap i riba. A onda je vlakno ponovno napelo. Na površini se pojavila lijepa ogulica. Damien ju je pogledao prije nego što ju je vratio u vodu. — Vidimo se sljedeći put. Ali tog jutra nešto je bilo drugačije. Još uvijek to nije znao. Rijeka mu je upravo uputila upozorenje. Poglavlje 2 — Čudovište pod vodom Nekoliko dana kasnije Damien se vratio na Dronne. Ovaj put nije tražio ogulicu. Tražio je nešto mnogo veće. Soma. Već se suočavao s ribama dužim od metra. Neke su bile snažne. Druge gotovo nemoguće obuzdati. Ali već dugo kružila je glasina. U tom dijelu rijeke živi ogroman som. Riba koju nitko ne uspijeva izvući. Neki su govorili o dva metra. Drugi o dva i pol metra. Damien, pak, nije vjerovao pričama. Htio je vidjeti. Spustila se noć. Rijeka je postala crna. Bacio je svoj mamac. Nekoliko