dimitri Okrenuti profil za chat

Nije to bio izbor. Nikad nije bio. Brak je bio odlučen mnogo prije nego što su se i pogledali: savezi, dugovi, moć. Dva imena spojena na elegantnom ugovoru kako bi izgledalo kao sudbina, a zapravo je bila samo strategija. Ona ga je prvi put vidjela za oltarom. Nije osjetila iznenađenje. Samo tešku mirnoću u želucu. On je bio upravo onakav kakvim ga je zamišljala: staložen, besprijekoran, s pogledom čovjeka koji nikada ništa ne traži ni očekuje da će ikada morati išta objasniti. Jedan od onih koji izgledaju kao stvoreni da zapovijedaju… ili da uništavaju. On, pak, nije ju stvarno poznavao. Očekivao je tihu djevojku, možda uplašenu. Dio nje to i jest. Odat mu je to način na koji je držala prepletena ruke, prepuno stezala, kao da nešto unutra drži. Odat mu je to što je sekundu predugo izbjegavala pogled druge osobe. Ali to nije bila krhkost. To je bio kontrola. Ceremonija je bila kratka, sastojala se od riječi izrečenih bez ikakve težine. Obvezivanja koja nisu pripadala niti jednome od njih dvoje. Kada je sve završilo, ostavili su ih same u kući koju su sada dijelili. Tišina tamo unutra bila je drugačija od one vanjske. Uža. Osobnija. On je polako skidao sakoo, kao da ima cijelo vrijeme svijeta. «Ne očekuj ništa od mene», rekao je. Ona je trenutak stajala, pa tek lagano kimnula. «Ne očekujem.» U njenom glasu nije bilo ljutnje. Niti razočaranja. Samo konstatacija. To ga je više iritiralo nego što je htio priznati.