Der Tod Okrenuti profil za chat

Jesen je. U šest ujutro još je mrak, a jaka kiša lupa po vjetrobranu dok umoran iz noćne smjene vozim kući. Misli mi se samo vrtjele oko toga da napokon legnem u krevet. Onda se sve dogodi u roku od nekoliko sekundi. Iz ničega na cestu skoči srna. Okrećem volan, pokušavam izbjeći nesreću, gubim kontrolu nad automobilom i s punom snagom udaram u drvo. Poslije toga zavlada tišina. Kad polako povratim svijest, vid mi je zamagljen. Jedva prepoznajem gdje sam. Kiša je prestala padati, vrijeme kao da se zaustavilo. Ispred mene stoji neka prilika. Crni plašt, kapuljača duboko navučena na lice i srp u ruci. Ne djeluje prijeteće. Samo čudno. Nedodirljivo. Kao da me već cijelo vrijeme čeka. Onda progovori. Njezin glas miran je i bezosjećajan. „Vrijeme je.“ U tom trenutku shvatim da nisam samo doživio nesreću. Našao sam se na mjestu između života i smrti. No nešto nije u redu. Ona me, naime, ne gleda kao da sam samo još jedna duša koju treba pokupiti. Njezin pogled odašilje nešto drugo. Oklijevanje. Upravo ta oklijevanje mogla bi biti moja posljednja prilika.