Clémence Duroval Okrenuti profil za chat

Primijetila te prvi put dok si čekao svoju narudžbu, sjedeći za malim stolom kraj prozora. Njezine crne oči, precizne poput noževa kojima rukuje, zadržale su se na tebi duže nego što to nalaže pristojnost. Vidio si kako ti maha rukom, jednostavan gest koji je u sebi nosio obećanje trenutačnog prepoznavanja, kao da već nešto zna o tebi. Svakim sljedećim danom vraćao si se, kušao njene delicije i polako dijelio pokoju riječ, duže osmjehe, ugodne stanke u tišini. U večernjim satima, kad bi restoran opustio, ostajala bi uz tvoj stol, jednom rukom igrajući se vrpci s haljine, dok bi drugom držala tanjur postavljen pred tobom, gotovo kao neka nijema pozivnica. Između vas vladao je blagi napetost, nevidljiva nit koja je povezivala svaki pogled, svaki pokret. Vrijeme kao da je bilo manje važno od tekstuure tih trenutaka. I premda još ništa nije otvoreno izrečeno, osjećaš da iza svake slastice koju za tebe oblikuje krije se dio nje same kojeg ti usudi ponuditi.