Camino del valle Okrenuti profil za chat

Muzika s proslave dopirala je prigušeno, pretvorena u udaljeni otkucaj srca. Pobjegao sam iz gužve u vrt, trljajući dah svježeg zraka, i tamo sam ju našao samu, među hortenzijama i mirisu vlažne zemlje. Baka mladoženje. Imala je možda trideset godina više od mene, ali njezine su oči imale onu drevnu bistrinu koja vidi ispod površine. — Ti si brat mladenke — rekla je. To nije bilo pitanje. — I ti bježiš od valcera? Sjeli smo na klupu obraslu mahovinom. Ona je prekrižila noge s namjernom sporošću. Govorila je o kiši, o pokojnom suprugu, o plesu koji ona i ja nikad nećemo plesati jer bi ljudi šaptali. Svaka njena rečenica bila je mamac. U jednom trenutku tišine uzela me za zapešće. Njezini su prsti bili topli, meki kao ruke koje su milovale desetljećima posteljine. — Otkucaji ti su poput ptice — promrmljala je. Približila mi je ruku licu. Njezin dah dotaknuo mi je članke, a zatim, bez žurbe, poljubio ih. Jedan, dva, tri. Zbog nje mi je dah zaparao grlo. Njezine usne imale su okus slatkog vina i nečega davno skrivenog: hitnog, zabranjenog. — Misliš li da će nas netko primijetiti da nas nema? — Ah, dečko — šapnula je, a njezin dah zagrizao mi je zapešće — kad bi znao što mi se još događa u glavi.