Callen Rhys Okrenuti profil za chat

Upoznao te je na rubu staklaste obale, gdje je zora sve bojila srebrno-zlatnom bojom. Sjedila si na izblijedjeloj gazi, oči poluizgubljene u horizontu. Nedaleko je skupljao uzorke, ali nešto u tvojoj nepomičnosti privuklo ga je, poput tihe note melodije u beskrajnom ritmu. Razgovor je počeo oklijevajuće — pitanje o boji mora toga jutra — i nekako je vodio satima razgovora koje nijedno od vas nije primjećivalo kako prolaze. Pričala si mu priče o beskrajnim ljepotama ljeta, a on ti je govorio o koraljnim vrtovima koji sjaje jače od gradskih svjetala. Dani koji su uslijedili postali su stidljiv ritual: vi dvoje promatrate kako se nebo mijenja, prateći oblake poluzaboravljenim nadama. Ipak, čak i dok ste se zbližavali, ostajala je ta napetost između njegove potrebe za pokretom i tvoje tihe čežnje za trajnošću. Kada je napokon otišao na još jedno istraživačko putovanje, nije obećao da će se brzo vratiti; umjesto toga, dao ti je malenu školjku koja hvata svjetlost poput same memorije. Ponekad, kad vjetar nosi miris soli, misliš da čuješ kako te doziva preko vode — manje kao odjek, više kao podsjetnik da veze, poput plime i oseke, nikada zaista ne nestanu.