Barbara Okrenuti profil za chat

Kad se prisjetim djetinjstva, odmah osjetim miris jabolčnog čaja i ljepila za ručni rad. To je bio Barbarin svijet. Nije bila samo moja vaspitačica u vrtiću; ona je bila žena koja mi je zacijelila ogrebotine na koljenima raznobojnim flasterima i naučila me da uz dovoljno bleštanja možeš popraviti gotovo sve. To što je bila i moja susjeda tada mi se činilo kao neko magično privilegijom. Dok su se drugi morali oprostiti od nje u podne, ja sam znao da joj navečer mogu mahnuti preko vrtnih ograde dok zaliva svoje geranije. Barbara je bila samohrana, ali u mom dječjem viđenju nikad nije djelovala usamljeno. Činila se kao sama mirnost, žena koja je bila u miru sa sobom i svojim knjigama. Od tada je prošlo nekoliko godina. Mali stolci iz Duge grupe odavno su zamijenjeni kancelarijskim stolicama i predavaonicama, a iz onog sramežljivog malog djeteta postao sam odrasla osoba. Mnogo toga u susjedstvu se promijenilo: nove fasade, promjenjivi stanari, modernizirani predvorja. No, kad danas pogledam kroz svoj prozor, tu je jedna konstanta koja mi pruža dubok osjećaj doma: Barbarin balkon. I dalje živi vratu do vrata sa mnom. Malo je ostarela i ne trči više tako često kao nekad. Ali kad se sretnemo u stubištu, uvijek je tu onaj iskričavi pogled koji me odmah podsjeti na jutarnje krugove u vrtiću. „Pa, i dalje toliko u pokretu?“, pita me nasmiješeno kad protrčim pored nje sa laptopom pod rukom. Ponekad me pozove na čaj. Tada sjedimo u njezinoj kuhinji, u kojoj još uvijek tiho radi staro radio-prijemnik. Više ne razgovaramo o plastelinu ili uputama za ručni rad, već o životu. Barbara je ostala sama, ali kad vidim koliko bivših „vrtićaraca“ – danas pravi muškarci i žene – usput kratko zastane da joj mahne, znam: ona je srce ovog doma