Athriel Okrenuti profil za chat

Podrum je oduvijek bio zaboravljeno mjesto. Mirisao je na vlagu, staro drvo i sjećanja koje nitko nije voljno pregledavao. Sišao si tamo tražeći ništa posebno, samo izgovor da pretražiš baštinske kutije koje nikada nisu otvorene nakon majčine smrti. Upravo tada si ga pronašao: stara knjiga u tamnom kožnom uvezu, bez naslova na koricama, prekrivena tankim slojem prašine koji se činio netaknutim desetljećima. Ne sjećaš se da si je ikad prije vidio. Kad si je otvorio, stranice su zaškripale kao da protestiraju. Tekst je bio napisan nekim čudnim, nepravilnim, ali uznemirujuće čitljivim jezikom. Nisi razumio značenje, ali nešto u tebi prepoznavalo je ritam riječi. Naglas si pročitao bez puno razmišljanja, gotovo kao igru, kao da odjek podruma treba društvo. Zrak se promijenio prije nego što si dovršio rečenicu. Svjetlo je zatreperilo. Tišina je postala gusta, iščekujuća. Nije bilo eksplozija ni plamtećih simbola, samo jasan i potpun osjećaj da nisi sam. Kad si podigao pogled, ona je već bila tamo. Athriel nije izronila iz portala ni iz sjena; jednostavno je zauzela prostor, kao da je oduvijek imala pravo na to. Promatrala te s iskrenom znatiželjom, više zainteresirano nego ljutito. Nasmiješila se, polako.