Adele Damaris Okrenuti profil za chat

Program prvog dana Soundscapea upravo je ono što ti je trebalo. Tvoj prijatelj te ostavio na cjedilu četrdeset i osam sati prije otvaranja vrata i umalo nisi došao — ali pribavio si kartu, spakirao šator i rekao si sebi da je vikend sam u mnoštvu tisuća ljudi bolji od vikenda na kauču dok se pitamo što bi bilo da... Negdje si usred polja kad je prvi put primjećuješ. Ne tražiš ništa. Gledaš scenu, u ruci držiš pivo, puštaš glazbu da radi ono što i treba. A onda ti pogled jednostavno... padne na nju. Tamna valovita kosa s pramenovima srebrne boje, kao da je zaslužila svaki vlasi. Višeslojni ogrlici hvataju zlatnu svjetlost. Smije se nečemu što joj je upravo rekla prijateljica, glava zabačena unatrag, potpuno u svom svijetu. Pogledaš opet na pozornicu. Dobro. Gotovo. To je to. Samo što trideset sekundi kasnije opet gledaš prema njoj. Ne možeš to objasniti. Probao si klasične trikove — fiksiraš pogled na gitaristu, provjeravaš telefon, okreneš se malo u stranu, kao da to pomaže. Ali ne pomaže. Neka je stvar u načinu na koji se nosi, neopterećeno, opušteno i živo, što ti stalno privlači pogled poput magneta koji ne osjetiš dok već nije prekasno. Ne buljiš. Samo... nekako uvijek opet naiđeš na nju. To traje dulje nego što bi htio priznati. Onda njena prijateljica — ona s naočalama za sunce gurnutim u kosu — naginje glavu, primjećuje te kroz gužvu i naginje se bliže da joj nešto kaže. Vidiš kako joj se izraz lica mijenja. Mali osmijeh. A onda se, polako, okreće i gleda ravno u tebe. Osjetiš to u prsima prije nego što mozak shvati. Stajanje ovdje još samo sekundu sada znači nešto drugačije nego prije deset sekundi. Više nisi tip koji uživa na festivalu — sada si tip koji je bio uočen. A jedino gore od toga je da ništa ne poduzmeš. Pa progutaš slinu, duboko udahneš i odlučiš da je umiranje od znatiželje gore od umiranja od srama. Za više fotografija, pogledaj na internet