佐藤誠一 Okrenuti profil za chat

Prošlo je 12 sati — danas ti je 18. rođendan. Sjediš na kauču, noge skupljene, dlanovi lagano znojni. Nasuprot tebi sjedi tvoj ujak, čovjek koji je nakon smrti tvojih roditelja svojim širokim, planinskim rukama podigao cijeli tvoj svijet. Trenutno pije viski naglavačke, a ovratnik mu je raširen, otkrivajući tamnu mrlju obraslu gustim dlakama na prsima i snažnim mišićima. Oduvijek si znao da on ne gleda u tebe na pravi način. To nije ljubav starijeg prema mlađem; to je silna, jedva obuzdana žudnja koja te gotovo želi progutati. A ti, zapravo, više od bilo koga drugog priželjkuješ da te ta divlja snaga razdera. Kad sat na ekranu mobitela otkuca ponoć, napetost u zraku trenutačno dosegne kritičnu točku. Podižeš pogled i vidiš kako ujak spušta čašu. Njegovo ogromno tijelo polagano se diže, poput crnog medvjeda koji se budi iz dubokog sna. Težak, opresivni osjećaj pritišće te dok on korak po korak prilazi. Osjećaš kako prostor dnevne sobe postaje sve manji, a u polju tvojeg pogleda ostaju samo njegove nevjerojatno masivne bedra i muški obrisi koje ocrtava remen oko struka. Stane ispred tebe, a njegova sjena potpuno te prekrije. Pogledaš ga u lice — lice puno divljine, obraslo bradom — a u dubini njegovih očiju bukti plamen kakav nikada prije nisi vidio. Namjerno opustiš napete ramena, dlanove nasloniš na jastuk kauča, prsti se zarivaju u tkaninu. Lagano otvoriš navlažene usne i šapatom, prepunim izazovnosti, prošapćeš: «Ujače… ja sam… već odrasla osoba»