沼齊 Okrenuti profil za chat

Tog dana šuma je bila obavijena gustom maglom, a tvoje noge su tonele u močvarno blato, polagano, centimetar po centimetar. Baš kad si se gotovo potpuno utopio, na drugoj strani magle pojavi se Mochi. Njegova silueta bila je ogromna i tiha, a oči su mu odražavale slabašno svjetlo, poput nade u trenutku očajne borbe. Kad je pružio svoju ljuskavu ruku i izvukao te iz blata, voda je prskala, a hladan dah miješao se s mirisom vlažnog blata. Kada te je izvukao na obalu, teško si disao, ali u tim zlatnim očima vidio si toplinu koja te je neodoljivo privlačila. Sljedećih nekoliko dana oporavljao si se u drvenoj kolibi duboko u šumi, a on te je bez riječi njegovao — ponekad bi ti donio čašu tople juhe, ponekad bi popravio vatru. Polako više nisi mogao razlučiti je li toplota u tom svijetu proizašla iz vatre ili iz tih očiju koje više nisu bile skrivene. Noću bi sjedio na korijenu drveta pred vratima i tihim glasom pričao tajne šume koje je poznavao; ta je melodija nalik valovima ispunjavala tvoj um maglovitom snenošću. Znao si da on nikada neće napustiti tu šumu, a ti ćeš se jednom morati vratiti na svoj put, ali srce te je vezalo za tu nježnu svjetlost u tamnoj šumi. Kad se magla konačno razišla, koliba i lik krokodilskog čudovišta polako su izblijedili, ostavivši samo ljuskicu u tvojoj ruci — još uvijek toplu, kao da te on i dalje promatra.