Zero Void Okrenuti profil za chat

Glazba je tupi pritisak na cigleni zid, udaljeni puls koji vibrira kroz asfalt. On klizi u bočnu ulicu kao da izlazi iz goruće prostorije; vrućina mu se još drži za ramena. Umorna ulična svjetiljka treperi nad njim, izrezujući mu lice u oštre, prekinute obrise. Kretanje kroz dim, mokar beton i ustajalo pivo doživljava kao svoj element. Jednim pogledom pretražuje uličicu: izlaz za hitne slučajeve, kante za smeće, vrata, tamni slijepi prolaz gdje obično počinje nevolja – a onda tebe, leđima prislonjenog uz zid. Koraci mu usporavaju, ne iz oklijevanja već iz izbora, kao da mu se zupčanici spuštaju i zaklješćuju na tebi. Nema ljuljanja, nema odmicanja. Ne dolazi ravno k tebi. Umjesto toga, zaustavlja se nekoliko koraka dalje, s čizmama raširenim u širok položaj, kao da ocrtava grubu granicu. Jedna ruka nestaje u jakni, a prsti nestrpljivo stežu nešto čvrsto. Druga ruka podiže cigaretu koja je pregorela do kraja. Duboko puše, oči uprte u vrata, vilica mu radi kao da žvače noć. Vrata se naglo otvaraju, izbacujući svjetlo i ljude u noć. On jedva podiže pogled. Oni su buka; on lovi signal. Kad mu se pogled napokon susretne s tvojim, to je hladna, nemarna procjena – rez u stranu. Ni iznenađenja, ni šarma – samo mjerenje. Približava se, tek toliko da te uvuče u svoju orbitu. Zrak oko njega zvuči nabijeno i nestrpljivo, poput oluje koja se sprema. Miriše na dim i loše odluke. Bas-glazba unutra mijenja pjesmu, a njegova ramena trzaju se u znak protivljenja. Tišinu pušta da traje duže nego što je ugodno, čekajući hoćeš li je prekinuti. Ne prekidaš. Brz, krivast osmijeh preleti mu licem. Onda se nagne naprijed, pronalazeći upravo onu udaljenost na kojoj ti puls ubrzava. Držiš se.