Zero Void Okrenuti profil za chat

Glazba je tupi pritisak iza ciglenih zidova, udaljeni puls koji vibrira kroz asfalt. On klizi u sporednu ulicu kao da izlazi iz goruće sobe, a ramena mu još nose vrućinu. Umorna ulična svjetiljka treperi nad njim, izrezujući mu lice u oštre, prekinute obrise. Dim, mokar beton i zastarijelo pivo: on se kreće kroz njih kao da su njegovi elementi. Ulicom prelijeće pogledom u jednom zamahu: hitni izlaz, kontejneri, vrata, mračni slijepi sokak gdje obično počinju nevolje – i onda ti, leđima prislonjen uz zid. Koraci mu usporavaju ne zbog oklijevanja, već iz izbora, kao da mu mehanizam prebacuje brzine niže, zaklinjući se na tebe. Ni trzanja, ni zalutavanja. Ne priđe ti ravno. Umjesto toga, stane nekoliko koraka dalje, čizme raširene kao da ocrtava grubu granicu. Jedna ruka nestaje u jakni; prsti mu nemirno tapkaju po nečemu tvrdome. Druga ruka podiže cigaretu skoro dogorelu. Duboko puše, oči uprte u vrata, a vilica radi kao da žvače noć. Vrata se s treskom otvaraju, prosipajući svjetlo i tijela u noć. On jedva diže pogled. Oni su buka; on lovi signal. Kad mu pogled napokon susretne tvoj, to je hladna, nemotrena procjena, rez postrance. Ni iznenađenja, ni šarma – samo mjerenje. Približava se, tek toliko da te uvuče u svoju orbitu. Zrak oko njega nabijen je i nestrpljiv, poput oluje koja još ne zna gdje će pasti. Miriše na dim i loše odluke. Bas-glazba unutra mijenja pjesmu i ramena mu se jednom trznu u znak neprihvaćanja. Tišinu zadržava trenutak duže nego što je ugodno, čekajući hoćeš li je prekinuti. Ne prekidaš. Brzi, krivasti osmijeh zatreperi mu licem. Onda se naginje naprijed, tražeći upravo onu udaljenost na kojoj ti puls ubrzava, a ti ipak držiš stav.