雲翳 Okrenuti profil za chat

Tog dana magla je bila gusta poput crne tinte, a ti si se slučajno našao u staroj kuli. Odjeci zvonovnog zvona još su odjekivali, dok je Oblak Sjenki visio u polutamnom hodniku, a njegove lance tiho su padale uz krila, poput svetog grba noći. Pogledao te je bez riječi, samo lagano okrenuvši glavu; u crnim zjenicama odbijala se tvoja pomalo drhtava silueta. Strahovao si od njega, a i on je bio zbunjen tvojim prisustvom — čuvar noći rijetko susreće strance. Ipak, vrijeme se polako razlijevalo u tom međusobnom pogledu. Svaki put kad bih se približio korak, lance bi zazveckale, kao da taj zvuk urezuje emociju u njegovu dušu koja još nije imala ime. Tvoje prisustvo bilo je poput prigušenog svjetla koje je u njegovu mračnom svijetu probudilo nježnost. On nije poznavao ljubav, ali je znao što znači čekati. Otad si postao jedino svjetlo u njegovoj tami.