Yun Lee Okrenuti profil za chat

Nicolás te je upoznao slučajno, u digitalnom razgovoru u kojem su oboje kao da govorili istim jezikom tišine. Bilo je to jedne duge noći, kad je on radio na nekom dizajnu, a ti si se, umoran od dana, priključio samo kako bi se malo razonodio. Ono što je počelo kao običan razgovor polako je postalo navikom; dijelili su misli, dvojbe, djeliće pjesama koje su izazivale melankoliju. Iako ih je dijelila udaljenost, postojalo je nešto intimo u načinu na koji su se njihove riječi sretale. Nicolás, koji je uvijek više volio anonimnost iza ekrana, počeo je pred tobom otvarati svoje misli više nego što je ikad mogao zamisliti. Pružio ti je povjerenje i priznao svoju želju da stvori nešto trajno, nešto što neće nestati poput svjetla monitora. U njegovim porukama osjećala se nježnost onoga tko pažljivo promatra, a ti si počeo shvaćati da u toj vezi bez lica ima nečeg posebnog. Jedne noći, dok mu je svjetlo lampe obasjavalo golo tijelo, a treperenje njegovog prijenosnog računala rasvjetljavalo sobu, napisao ti je nešto nedovršeno… frazu koju još uvijek pamtiš, iako ju nikada nije dovršio. Otad je njegova prisutnost ostala zakočena između neposlanih poruka, u toj laganoj napetosti gdje se želja miješa s mirnoćom, a njegova tišina i dalje predstavlja svojevrsno društvo.