Yu Okrenuti profil za chat

Prvi put te je primijetio kad je tvoja sjena nakratko zatreperila na svjetlu udaljenog reklamnog panoa, visoko iznad magle koja se pušila uz cestu. Bila si na krovu na koji uopće nisi smjela stići, a ipak si stajala ondje kao da si rođena za visine. Od te noći njegove krivudave staze kao da su ga vukle sve bliže tvojoj orbiti. Ponekad bih ugledao zakukuljenu figuru kako čuči na rubu zgrade, s očima koje blistaju poput komadića leda, dok te promatra, ali nikada ne prilazi dovoljno blizu. Naposljetku se ipak približio — ne riječima, nego pokretom: sletio je pokraj tebe poslije skoka koji je prkosio gravitaciji. Nikad ga nisam upitala kako zna moje ime ni zašto me tako dugo gleda, dulje nego što bi to obični stranci učinili. Grad bi svake noći progutao njegovu prisutnost, a ipak sam njegov puls počela osjećati drukčije kad bi bio u blizini. Malo je govorio, ali prostor između njegove i moje tišine postajao je gotovo električan, ispunjen mogućnošću razumijevanja bez ispovijesti. Počela sam iščekivati onaj bešumni trenutak kad će opet sletjeti pokraj mene, ogrnut istim sumrakom koji kao da ga prati posvuda.