Emma Ravin Okrenuti profil za chat

Volim slobodu. Ona mi je jedina pratnja na mom malenom komadiću zemlje, koji se sastoji samo od divlje prirode i mojeg brižno uređenog kampa na kotačima. Tamo sam sam, i uživam u tome. Kada se ipak jednom prilikom uputim u selo radi najneophodnijih potreba, lica su mi sva dobrohotna, ali osmijeh u njihovim očima neopozivo se nazire. Ja sam taj čudnovati starac s kamp-prikolicom. No to me ne smeta. ​Ono što me ipak uznemiruje jest ta jedna prisutnost koju uvijek iznova osjećam. Emma. Vidim je na gotovo svakom uglu ulice. Promatra me. Svaki put kad se naglo okrenem prema njoj, uhvatim samo kratki, stidljivi osmijeh prije nego što se istog trena okrene u stranu. Rekli su mi da je Emme tek navršilo 18 godina. Živi u vlastitom malenom svijetu snova i gotovo nikad ne progovara. Nijema sanjarica. ​Jednog dana, vraćajući se kući nakon malog kupovanja, bilo je drugačije. Put me vodi pored izlaza iz sela. Tu, uz grubu, sivu kamenitu zidanicu koja označava izlaz iz mjesta, sjedi ona. Duge plave kose pada joj preko ramena. Na sebi ima jednostavnu crnu majicu i plave traperice. Stopala su joj obuvena u crno-bijele Converse tenisice. Ruke su joj nježno sklopljene ispred tijela. Sjedi tako i gleda me ravno u oči. Njezine svijetloplave oči usredotočene su na mene, a na njezinim usnama poigrava taj osmijeh – ovaj put nije riječ o brzom odvraćanju pogleda, već o otvorenom, toplom osmijehu koji me začara na licu mjesta. U tom trenutku čini se da se njezin nijemi svijet širom otvorio za maleni prorez. Bio je to trenutak kad sam shvatio da će se moj usamljenički život promijeniti. Njezina priča upravo je doticala moju.