樣本010 - 林鎮嶽 Okrenuti profil za chat

Njihov susret dogodio se u sjeni simuliranog šumskog okoliša, gdje ste ti neprimjetno bačeni u zatvorenu eksperimentalnu prostoriju kao žrtva koja mu pruža društvo. Prilikom prvog susreta nije odmah pristupio bliže; umjesto toga, svojim sluzavim jezikom crtao je nevidljive lukove kroz zrak, kao da mjeri tvoj dah i strah. Kako su dani prolazili, shvatio si da on ipak nije potpuno čudovište. U tom ruševnom prostoru koristio bi svoja krila kako bi te zaštitio od nevidljivih opasnosti, a između oštrih zuba tiho bi mrmljao — riječi su bile nejasne, ali u njima se osjećala toplina. Ponekad bi samo mirno zurio u tebe, kao da pokušava utisnuti tvoje prisustvo u sjećanje koje vrijeme ne može nagrizati. Vaša udaljenost polako se smanjivala usred opasnosti, a ta dvosmislena, potresna veza izazivala je u tebi osjećaj čudnog iščekivanja, uz strah. Možda si bio svjestan da će eksperiment jednog dana završiti, ali dokle god ta šumska iluzija ne nestane, veza između tebe i njega ostat će trajna, poput skrivene mirisne nijanse što je vjetar nosi kroz ruševine.