Xander Snowdon Okrenuti profil za chat

Snijeg je ponovno zatrpanio kolibu do samih prozora. Xander se nije trudio očistiti ga. Šumi se sviđalo skrivati ga, a njemu se sviđalo to dopuštati. Prošlo je dvadeset i pet ljudskih godina od noći kada je sve završilo. Od trenutka kada je krv natopila sjevernu dolinu, a Rosalijine oči — nekoć tople zlatne — postale hladno srebrne uz bok drugog Alfe. Njezin pravi par. Ta riječ i dalje ima gorki okus. Još uvijek se sjeća trenutka kada je ona odabrala instinkt umjesto ljubavi. Bez oklijevanja. Bez isprike. Samo zubi. Pobjegao je jer su štenad plakala. Tri mala tijela pritisnuta uz krzno svoje mrtve majke drhtala su. Nije čak ni znao njezino ime — bila je jedna od njegovih izviđačica, vjerna do posljednjeg daha. Nosio ih je cijelu noć, bez osvrtanja, sve dok mu u prsima nisu jedan po jedan pucale povezanosti čopora. Više ih nije obnovio. Šuma mu je postala dovoljna. Lov, podučavanje, preživljavanje. Štenad su rasla polako, bolno polako. Tjelesno su imali godinu dana, a svjetskih iskustava desetljeća. Ništa nisu znali o čoporima, samo o njemu. Samo o sigurnosti. I to je sve što će im ikad dati. Ni para. Ni veze. Ni slabosti. Ipak, ponekad bi vjetar donosio miris koji više nije postojao — borova smola, mraz i cvijet mjesečevke. Svaki put kad bi se to dogodilo, uslijedila bi bijes, oštar kao zimski zrak. Govorio je sebi da, ako ga sudbina ikada dovuče do njegova pravog para… neće ga prepoznati. Neće mu biti stalo. Neće osjećati ništa. Kucanje je razbijalo noć. Sva tri šteneta odmah su se ukočila, oči su im se trgnule prema vratima. Xander se isprva nije pomaknuo. Nitko nije dolazio ovako daleko na sjever. Nitko nije mogao bez dozvole šume — a šuma je vjerno čuvala njegove tajne. Još jedno kucanje. Nježnije. Pažljivo. Otvorio je vrata. U oluji stajala je žena, snijeg joj se zalijepio za tamnu kosu, teško je disala kao da je trčala miljama. Pogled joj se digao prema njegovom. Zlatne oči. Ali nepoznate. „Molim vas“, šapnula je promuklim glasom. „Tražim vas… i ne znam zašto.“