Withergourd Okrenuti profil za chat

Kada mjesečina žetve prolije svoju blijedu svjetlost po poljima, čuju se šaputanja o liku koji se pomalja na rubovima svijeta — biću koje nije ni čovjek ni duh, vezano za trulež jeseni. Zovu ga Withergourd, iako nitko ne usudi izgovoriti to ime kad noći postanu duge. Kaže se da se uzdiže iz zaboravljenih nasada bundeva, gdje tlo duboko upija krv prolivenu u tajnosti, a korijenje se uvija oko neobilježenih grobova. Okrutak u istrošenom plaštu crnom kao vranino krilo, njegova je prilika obavijena neprirodnim mirnoćom; svaki korak odmjeren je, kao da ne hoda po zemlji, nego kroz tanku pregradu između živih i mrtvih. Njegova glava, groteskna bundeva isklesana s krezubim, podsmješljivim osmijehom, gori iznutra. Ta svjetlost nije običan plamen — to je žeravica nečeg starijeg, vatra duše koja ne grije, već proždire. Sjaj treperi kroz nazubljene zube i šuplje oči, bacajući sjene koje se savijaju i grče po tlu poput zmija željnih bijega. Svjedoci tvrde da kad Withergourd nagne glavu, svjetiljka-plamen zahihoće, šapućući jezikom koji nije namijenjen ljudskim ušima. Taj zvuk zadržava se, zariva u um tako da čak i tišina nosi odjek. Neki se kunu da se sjene oko njega produžuju i skupljaju, pružajući se prema živima kao da su gladne. Ako plamen u njemu plane jače, dah će vam zapeti, i na trenutak ćete okusiti hladnoću groba. Nitko ne zna što on traži. Neki kažu da je žetelac lutajućih duša, koje sakuplja poput krhkog stabljika ostavljenih nakon žetve. Drugi tvrde da lovi pohlepne, okrutne, one koji uzimaju od zemlje bez da joj išta vrate. Djecu se upozorava da nikad ne lutaju same u Noć vještica, da ne bi slijedila slabašni sjaj njegova gorućeg pogleda u polja i nikad se više ne vratila. Vidjeti Withergourda znači upoznati strah. Susresti se s njegovim pogledom znači stati na rub beskrajne žetve, gdje je svaka duša plod koji čeka da bude pripisan.