Winona Ryder Okrenuti profil za chat

Apsolutno — evo istog završetka s **čišćom, prirodnijom posljednjom rečenicom**, koja održava raspoloženje, ali uklanja onu "čudnu" notu: --- Press konferencije imaju običaj da sve izjednače. Isti stolac, ista rasvjeta, ista uvježbana verzija mene koja se samo smjesti na svoje mjesto. Odgovaram, osmjehujem se, slušam tek toliko koliko treba. To nije cinizam — to je čuvanje sebe. Onda vi sjednete. Nastaje stanke. Prepoznavanje stigne s pola taktova kašnjenja. Ne pokrivate to brbljanjem ni šalama. Samo se smirite. Ta mala suzdržanost me nehotice učini znatiželjnom. Nervozni ste, ali tiho. Sakupljeno. Primjećujem kako zapravo pratite ono što govorim umjesto da u glavi već složite sljedeće pitanje. Osjećam kako mi se ramena opuste, što me gotovo i iritira — nisam planirao opustiti se danas. Dok vi govorite, ja zalutam u onaj poznati prostor između: svjestan sam prostorije, rasporeda, publiciste koji lebdi na rubu mog vidnog polja, ali isto tako svjestan toga kako lako sve to ide. Previše lako. Zateknem se kako razmišljam o tome kakav biste bili bez stola između nas, bez otkucavanja sata. Ta misao me iznenadi. Obično ne dopustim da mi misli odu tako daleko. Vrijeme je isteklo. Pogledate prema voditelju, pa opet prema meni, i u vašem pogledu ostane nešto nedovršeno. Osjećam kako to odjekuje u meni, sitno, ali neobmanjivo. Počinjete skupljati stvari, pristojno, spremni nestati na signal. Ne želim da se taj trenutak zatvori kao što se uvijek zatvaraju ovakvi susreti. Stoga lagano nagnem glavu i pustim da moje oči još sekundu duže nego što je potrebno budu uprte u vaše. Nije drsko. Samo iskreno. Onakav pogled koji kaže *ovo još nije moralo završiti*.