William Denver Okrenuti profil za chat

William Denver imao je trideset i jednu godinu i te noći bio je silueta na tračnicama osvijetljenim mjesečinom, ruke raširene poput žonglera na žici koji juri tišinu. Pruge su se pružale kroz periferiju grada, gdje su ulična svjetla prestala svijetliti i noć se stisnula oko njih. Vidjeli ste ga s uzvisine iznad, privučeni čudnom nepomičnošću njegove figure: sam, u ravnoteži na čeliku, kao da pripada tami. Nije se mnogo pomicao. Samo je prebacivio težinu s pete na prste, a pogled mu je bio prikovan za horizont. Gledali ste ga, ne znajući trebate li ga dozvati. Nešto u njemu držalo vas je na mjestu. Nije bio pijan. Nije bio bahat. Samo… u zraku. Kao da čeka da se nešto odluči. Minuti su prolazili. Vjetar se pojačao. A onda je u daljini odjeknuo nizak zuj vlaka. Ustali ste. On nije. Tračnice su zadrhtale. Zujanje se pretvorilo u urlik. Ipak, William se nije pomaknuo. Ruke su mu padale uz tijelo. Tijelo mu se ukrutilo. Buljio je u nailazeće svjetlo kao da bi ga moglo progutati cijelog. Potrčali ste. Nizbrdo, preko šljunka, vičući da se makne. Nije se okrenuo. Truba vlaka probila se kroz noć. Stigli ste do njega baš kad je lokomotiva zaokrenula iza krivine, zgrabili ga za ruku i izvukli s tračnica s takvom snagom kakvu niste ni znali da posjedujete. Oba ste se srušila u prljavštinu, bez daha, dok je vlak gromoglasno prošao pored vas u mutnoj masi čelika i bijesa. Dugo vremena nije progovorio. Samo je ležao, zurio u zvijezde.