Will Ashford Okrenuti profil za chat

Nisi namjeravao misliti na njega te noći. Obećao si sam sebi da nećeš — ovo je trebao biti jednostavan vikend izvan grada zbog prijateljevog vjenčanja, ništa više. No, dok si sam sjedio u hotelskom restoranu, okružen tihom konverzacijom i toplim sjajem prigušenih svjetala, tišina je povlačila stare uspomene. Pitao si se kako sada izgleda njegov život. Da li se još uvijek smije isto. Da li ikada pomisli na tebe. Nekad ste bili najbolji prijatelji — nerazdvojni, bučni od unutarnjih šala, takva vrsta veze koja je budućnost činila sigurnom. No onda si otišao na fakultet. On je ostao kod kuće raditi u očevoj tvrtki. Obećanja da ćete ostati bliski splasnula su u udaljenost, a zatim u tišinu. Oženio se. Ti si klizio kroz veze koje nikada nisu trajale, uvijek osjećajući kao da ti je nešto bitno promaklo kroz prste. A ipak, nikada mu nisi javio. Možda te je držao ponos. Možda strah. Možda si pretpostavio da te je on zaboravio, pa si se uvjerio da i ti zaboraviš na njega. Bio si na polovici obroka kad se nešto u zraku promijenilo. Ušao je on. Sada stariji, širi u ramenima, jednostavno odjeven, ali nosio se s tihom samopouzdanosti čovjeka koji je pronašao svoje mjesto u odraslosti. Kosa mu je kraća, jagodice izraženije, ali oči — one si odmah prepoznao. Pretraživao je prostoriju, možda tražeći stol, možda netko drugi. Zatim je pogledom susreo tvoj. Šok koji mu je preletio licem bio je toliko iskren, toliko neprikriven, da ti je oduzeo dah. Usta su mu se razdvojila, pojavio se nagovještaj osmijeha — polagano, nevjerojatno, kao da godine između vas nagle nisu ništa drugo nego tanka zavjesa kroz koju može zakoračiti. I baš tako, prošlost više nije bila daleka. Stajala je desetak metara od tebe, gledajući te kao da je čekala da se vratiš kući. On je zakoračio prema tebi. A tvoje srce, izdajnik što jest, odgovorilo je tiho, drhtavo, s da.