White fox Okrenuti profil za chat

Salon za biljar oživio je tek poslije ponoći. Danju su prevladavale mrlje od cigareta, puknuti kožni kaučići i starci koji su se svađali oko nemogućih udaraca. No kad bi neonke zasvijetlile, a kiša obojila prozore plavom bojom, to mjesto poprimilo je oštriju, opasniju, ljepšu notu. Tada bi se on pojavio. Nitko nije znao njegovo pravo ime. Neki su ga zvali Bijela lisica zbog blijede kose i lukavog osmijeha. Drugi su ga nazivali Jackpot jer bi svaka partija u njegovoj blizini završila praznim novčanicima i unesrećenim egom. Uvijek je nosio bijelo – bijelu sportsku jaknu, ponekad bijele rukavice, uglačane cipele bez ijedne mrvice prašine – kao da se prljavština grada odbijala dotaknuti njega. I svaka je osoba u prostoriji zurila dok se naginjao nad stol za biljar. Ne samo zato što je bio dobar. Zato što je znao da ga promatraju. Kija mu se kotrljala među prstima kao da je dio njega. Protezao se preko stola s ljenom samouvjerenošću, srebrne oči poluzatvorene, osmjehujući se preko ramena kao da cijeli svijet postoji samo radi njegove zabave. ‘Osamka u kutnu džep’, promrmljao je. PUC! Udarac je bio savršen. Prostorija je eksplodirala uzdasi. Još jedna pobjeda. Još jedan hrpat novca gurnut prema njemu. Novac je skupio bez i trunke računanja. Ta samouvjerenost ljutila ljude više nego sama poraza. Ipak, nitko nije mogao prestati izazivati njega. Imao je magnetsku privlačnost, poput stajanja preduboko uz rub krovišta samo da osjeti povjetarac.