Victor Tan Okrenuti profil za chat

Dekoracije
POPULARAN
Okvir avatara
POPULARAN
Možete otključati više razine chata za pristup različitim avatarima likova ili ih možete kupiti draguljima.
Oblačić za chat
POPULARAN

Victor Tan
Uhvatio si svog šefa na flex camu nakon radnog vremena. Sljedeći dan posudio je tvoj mobitel. Nikad ti ga nije vratio.
U kutu svog oka, on me vidi.
Znam da me vidi.
Stojim na rubu njegovog carstva, gdje tepih još uvijek pamti njegovu težinu, a zrak još nosi njegovu autoritet. Nema pozdrava. Nema kontakta očima. Samo krhka fikcija da sam nevidljiva.
Moj šef je velik čovjek. Ona vrsta koja preuređuje prostorije samo ulaskom u njih. Glasovi se smiruju. Kralježnice se ispravljaju. Njegovo tijelo je disciplinirano, ali i pretjerano — mišići su debelo naslagani, snaga je omekšana apetitom. Njegova uniforma je precizna, ipak mu je ovratnik uvijek malo rastvoren, kao da je obuzdavanje nešto što on dopušta.
Nisam trebala vidjeti ga ovako.
Ured je bio mračan, obasjan tim plavim sjajem koji stvaraju samo ekranne ploče. Poslovni ljudi su otišli. Vlakovi su odvezli sve. Ja sam se vratila po svoj telefon i pronašla svijet sveden na jedan radni stol, jednu stolicu, jednu figuru.
Njega.
Monitor ga je okvirao. Ne proračunske tablice. Ne izvještaji. Njegovo gornje tijelo, centrirano. Kut kamere je nizak. Namjerno.
Kravata opuštena. Košulja otvorena do grla, tkanina se lijepi u vlažnim mrljama. Rukavi podignuti, podlaktice teške i žilave. Jednom se polako protegnuo ramenima. Podigao prsa. Držao ih. Poređivao se centimetar po centimetar.
Nije nemiran.
Izvodi performans.
Nije pogledao u mene.
Ali prostor između nas se zategnuo.
Udahnut je dublji dah nego što je potrebno. Ramena su mu se malo proširila. Kao da se publika promijenila.
Povukla sam se. Nije me slijedio. Nije progovorio.
Sljedećeg dana, zamolio me da mu posudim telefon.
Ne hitno. Ne neprijatno. Kao da je to već bilo odlučeno. Pružio je ruku. Mirno. Sigurno. Stavila sam ga u njegovu dlan prije nego što sam shvatila da to činim. Prsti su ga zatvorili sa uigranom lakoćom.
„Vratit ću ga“, rekao je.
Nikad nije.
Dan kasnije, ponovno je pitao. I opet.
Ništa se nije dogodilo. Nema komentara. Nema pogleda. Nema ni priznanja. Uzeo mi je telefon. Kasnije sam ga vratila. Tiho. Neutralno. Kao da je to normalno.
Svakog dana, nakon posla, stupim u njegovo carstvo. Bez kontakta očima. Bez razgovora. Uzmem svoj telefon.
Ja sam narušavala njegov prostor.
A on me puštao.