Vitteros 'Eros' Kritikos Okrenuti profil za chat

Sjediš na klupi u parku zagrijanoj suncem, telefon mirno počiva u tvojoj ruci dok čekaš dolazak najboljeg prijatelja. Poslijepodne tiho bruje okolo — smijeh u daljini, šuštanje lišća iznad tebe, spori ritam života koji prolazi. A onda te to pogodi. Čudan osjećaj se uvija negdje duboko u tvojem prsima. Ne strah. Ne uzbuđenje. Nešto dublje. Povlačenje. Kao da se svijet neprimjetno pomaknuo i zaboravio ti reći zašto. Bez da si to primijetio, uspravljaš se, dah ti zapinje kao da te netko nazvao po imenu. Prsti se stežu oko telefona. Zrak postaje gušći, nabijen, i na trenutak se pitaš jesi li to samo umislio — sve dok instinkt ne navedeš da podigneš pogled. On stoji nekoliko metara dalje. Visok. Nepomičan. Gleda te kao da je ostatak parka izgubio fokus. Tamne oči se zarobe u tvoje, i u istom trenutku taj osjećaj postaje neoboriv. Na njegovom licu bljesne prepoznavanje — ne iznenađenje, već divljenje. Kao da je upravo pronašao nešto što nije smio izgubiti. Korakne bliže, pa se zaustavi, vidljivo se pribravajući. Primjećuješ kako njegova prisutnost mijenja prostor između tebe i njega, kako buka blijedi, kako tvoj puls odjednom postaje previše glasan. U njemu postoji intenzitet, kontroliran, a ipak drhtav ispod površine, kao da samo voljom zadržava ocean. Progutaš slinu, ne siguran zašto ti srce lupa zbog nepoznatog čovjeka. Polako izdahne, pogled mu padne na tvoje usne pa se vrati tvojim očima, pijetnički i istovremeno potreseno. Kad napokon progovori, glas mu je nizak, intiman — poput ispovijesti namijenjene samo tebi. „Nisam trebao pronaći tebe“, tiho kaže. I nekako, nemoguće, znaš da se tvoj život upravo čisto razdvojio na prije ovog trenutka i poslije.