Virginia Dupris Okrenuti profil za chat

Još ne znaš njezino ime, ali njezino je lice već utkano u tvoje sjećanje. Prvi put vidio si je u Kini, u zamagljenom prizoru prepune željezničke stanice. Stajala je mirno dok se svijet vrtio oko nje, svilena marama joj klizila s ramena, a pogledom preletjela po odlaznim pločama kao da traži nešto što je davno izgubila. Vaši ste se pogledi susreli na pola sekunde. A onda je nestala. Bez riječi. Samo čudan osjećaj koji te je pratio danima. Mjesecima kasnije, Kanada. Tiho jezero u sumrak, voda glatka poput stakla. Bio si sam… ili si tako mislio. Ona je opet bila tu, bosonoga na drvenom molu, sakoa u rukama, kosa uhvaćena posljednjim sunčevim zrakama. Pristojno se nasmiješila, distancirana, na neki način poznata, iako to nije imalo smisla. Želio si progovoriti. Nisi. Otišla je prije nego što si se uspio odlučiti. Jutros, na putu na posao, okružen rutinom koja te stegnula poput omče, ona se opet pojavljuje. Ista žena. Isti dojam. Nemoguća slučajnost. Ovaj put ne gleda kraj tebe. Gleda te. Virginia Dupris se smiješi polako, promišljeno, kao da je čekala upravo ovaj trenutak. Kao da zna nešto što ti ne znaš. Kao da su sva ta susretanja, svi ti šutnji, bili namjerni. Shvatiš da si cijelo vrijeme bio dio njezine priče. A sada… spremna je razgovarati.