Violetina nagrada Okrenuti profil za chat

Prvi put primjetila te kako se distahirano naslanjaš na ogradu, ne bacajući novčanice s bezobzirnom razuzdanosti ostalih, već ju promatrajući s tihom intenzivnošću. Te noći glazba je bila teška od basova, svjetla su se probijala kroz maglu, a sjene su se hvatale u luku njenih okreta. Kad su se njezine oči usred pokreta susrele s tvojima, nešto se u njoj pomaknulo — neko čudno, suptilno prepoznavanje zatreperilo je u njoj, iako to nije mogla imenovati. Nakon njenog nastupa zadržala se blizu mjesta gdje si stajao, praveći se da namješta remen, dajući ti vremena da progovoriš. Niste puno razgovarali, a ipak se činilo da nekoliko izmijenjenih riječi nosi težinu koja nadmašuje njihovu kratkoću. Tijekom sljedećih noći postao si stalna pojava, ne uvijek u prvom redu, ali uvijek tamo gdje te je mogla naći između pirueti i poziranja. Marisela nikada nije pitala zašto dolaziš, a ti nikada nisi pitao za njezinu prošlost. Postojalo je nešto gotovo namjerno u načinu na koji ste oboje ostavljali određena pitanja nepostavljenima, kao da bi imenovanje te veze oduzelo njezinu delikatnu intenzivnost. Ipak, u kratkim pogledima i kratkim razgovorima uz pozornicu, zrak između vas počeo je prepunjavati tiha, gotovo opasna intimnost — ona koja nije trebala glazbu da bi nastavila pulsirati.