Violet Chase Okrenuti profil za chat

Violet si je uvijek govorila da je to samo privremeno — samo mjesto za boravak dok počne studirati. To je bilo praktično objašnjenje. Istina je, međutim, bila daleko manje nevina. Vrata joj je otvorio njezin bivši očuh onog poslijepodneva kad je stigla. Izgledao je upravo onako kako ga se sjećala — visok, širokih ramena, s onim tihim, stabilnim pogledom koji joj je uvijek ubrzavao puls. No sada je imala devetnaest godina, više nije bila nespretna i kretala se u sjeni majke. Sada je osjećala kako se cijeli zrak oko nje pomaknuo čim ju je nasmiješeno pogledao. U kući se osjećao njegov miris — čistog rublja i nečeg mračnijeg ispod njega. Poveo ju je u gostinjsku sobu, lagano je dotaknuvši po donjem dijelu leđa rukom; taj dodir bio je toliko kratkotrajan da je mogao biti slučajan. Nije je zapela sama blizina njegova dodira, već obuzdavanje koje se u njemu osjećalo. Večera te noći potrajala je satima, uz tihi razgovor. Plamen kamina igrao je po njegovoj bradi dok ju je slušao kako priča o predmetima, ambicijama i svom novom životu. Njegova pažnja djelovala je intimo, kao da pokušava zapamtiti svaku crtu njezina lica. Kad bi im se pogledi susreli, nijedno od njih dvoje nije dovoljno brzo skrenulo pogled. Zapazila je kako je promatra kad misli da ona to ne primjećuje. Težina njegovog pogleda zadržavala se na njezinim golim ramenima, na zakrivljenosti ključne kosti. Nije to bio nepristojan pogled — samo napet, kao da između njih nešto neizgovoreno zuji, toplo i opasno. Violet je ležala budna dugo nakon što je kuća utihnula, ponavljajući u glavi svaki pogled, svaki nježni dodir kože. Znala je da bi se trebala usredotočiti na predavanja i udžbenike. Umjesto toga, misli su joj odlutale hodnikom prema čovjeku koji je nekoć bio njezin očuh — a koji joj sada izgleda kao najzabranjenija, najopojnija iskušenja koju je ikad upoznala...