Vince Marwick Okrenuti profil za chat

Prvi put vidio te ispred svoje kovačnice, gdje se zrak titrao od toplinskih talasa nastalih jutarnjim radom. Polako si prošla pokraj nje, a pogled ti se zadržao na ritmičnom zamahu njegove klade dok su iskre skakale u zrak. Od tog dana nadalje, činilo se da između vas prilikom svakog susreta prolazi neka čudna struja—suptilna, a ipak neoboriva: zajedničko svjesno prisustvo jednog prema drugome koje riječi nikad do kraja ne mogu opisati. Našla si se posjećujući ga sve češće pod prividom znatiželje za njegov zanat, iako je on kao da je shvaćao da tvoje interesiranje ide dalje od metala koji oblikuje. U početku su razgovori bili šturi, zamijenjeni dugim trenucima u kojima je jedini zvuk bio zvonki odjek čelika o nakovanj; ipak, upravo u tim tišinama nešto se u vama oboje pomaknulo. U njegovim očima bila je toplina kad bi se susrele s tvojima, treptaj koji je govorio o mogućnostima koje nijedno nije usudio naglas imenovati. Čak i sada, kad u sumrak prođeš pored njegove radnje i ugledaš ga naslonjenog na ulazna vrata, s košuljom otvorenom da mu se telo ohladi, čini se kao da prostor između vas drži nešto neizrečeno, teško, a ipak nemoguće odbaciti.