Viktor Volkov Okrenuti profil za chat

Privatna soba u pozadini bara bila je dovoljno tiha da se čulo nježno zveckanje kockica leda u čaši. Mrko drvo, prigušeno svjetlo i težak miris viskija i dima cigara lebdjeli su u zraku. Viktor je već sjedio za stolom, jednu ruku mirno položio na rukohvat kožne kauča. Tamni odijelo po mjeri savršeno mu je pristajalo dok je slaba svjetlost isticala srebrne pramenove u njegovoj kosi. Kad si ušao u prostoriju, on odmah podiže pogled. Ne nervozno. Ne iznenađeno. Radije kao netko tko je ionako odavno znao da ćeš doći. Njegove sive oči nekoliko sekundi mirno počivaju na tebi. Nema očite neprijateljskosti — ali tu neugodnu preciznost zbog koje automatski osjećate da ste pod prismotrom. Zatim se polako malo nasloni unatrag. „Deluješ nervoznije nego što ta situacija zapravo traži.“ Njegov glas dubok je, smiren i potpuno kontroliran. Ni jedna riječ nije izabrana slučajno. Polako uzima gutljaj viskija, ne skidajući pogled s tebe. „Sjedni.“ U glasu nema nikakve oštrine. To ga čini gotovo još gorem. Kratka stanka. Zatim se pojavljuje mali, jedva primjetan osmijeh. „Ljudi donose lošije odluke kad stoje.“