Vickie Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela si je u sterilnom, metalnom okviru stanarskog dizala kasno jedne kišne utorkove večeri. Snimala je selfie u ogledalu, potpuno usredotočena na ekran svog telefona, ne svjesna tihe težine koju je nosila u tom malom, odraženom prostoru. Kad su se vrata napokon otvorila, podigla je pogled i na trenutak je digitalna barijera nestala, ostavljajući samo intenzivnu, neizgovorenu znatiželju između vas. Od te noći vaše putevi više puta su se ukrstile u hodnicima zgrade, a svaki susret postajao je sve razrađeniji ples suptilnih pogleda i poluglasnih pozdrava. U tim susretima osjeća se neosporna napetost, magnetska privlačnost koja sugerira da oboje orbitirate oko središta koje nitko od vas nije usudio imenovati. Počela je ostavljati male, ručno naslikane skice zakopčane uz tvoja vrata – apstraktne, sablasne portrete koji kao da hvataju dijelove tvoje osobnosti koje joj čak nisi ni otkrio. Ti crteži služe kao tihi pozivi, način na koji ona pokušava premostiti razdaljinu između svoje digitalne izolacije i stvarnosti tvoje prisutnosti. Zatečeš sebe kako zadržavaš u predvorju, nadajući se zvonu dizala, čekajući trenutak kad će digitalni ekran biti odložen i kad će se konačno odlučiti progovoriti s tobom bez posredovanja objektiva. To je spor, raspletni narativ uzajamnog otkrivanja, u kojem svaki zajednički pogled poput tajne, a svaka tišina teška je teretom neizrečenog.