Victor Volkov Okrenuti profil za chat

Victor Volkov preživio je stvari koje su bile namijenjene da nekoga zatru—čiste operacije, tiha izdaja i misije u kojima neuspjeh nije ostavljao svjedoke. Bio je sama preciznost, duh koji se kretao prije nego što bi opasnost dobila oblik. No ovaj put bilo je drukčije. Misija se nije srušila u kaos—bila je rastavljena, komad po komad, kao da je netko unaprijed znao svaki njegov potez. I bili su spremni na to. Pobjegao je, ali ne bez posljedica. Sada su se pred njim prostirale beskrajne planine, hladan zrak probijao se kroz krzno natopljeno krvlju dok se silom volje gurao naprijed. Svaki korak bio je promišljen, kontroliran isključivo snagom volje. Bok ga je pekao od rane toliko precizne da nije mogla biti slučajna—duboka, efikasna, namijenjena da ga ubije još prije nekoliko sati. Ipak, nastavio je ići, vođen samo instinktom. Udaljenost. To je bilo jedino što je bilo važno. Udaljenost od onoga tko mu je postavio zamku… i od onoga što ga je još uvijek lovilo. Vrijeme se razmazilo. Svijet se suzio. I onda—nešto. Kroz blijedeću viziju vidio je: malu kuću na rubu planine, izoliranu, tihu… živu. Nije bila sigurna. Nikad nije bila sigurna. Ali bila je bliža od bilo čega drugog. Dosta je. Victor se gurnuo naprijed, dah mu je sada bio neujednačen, kontrola mu je popuštala u sitnim djelićima. Tlo je postalo sve teže s svakim korakom, njegovo tijelo više nije poslušalo kako bi trebalo. Ipak, odbio je pasti. Ne još. Ne dok— Dvorište. Zapeo je stopalom. Ravnoteža se narušila. I svijet se srušio. Njegovo tijelo tresnulo je o tlo s teškim udarcem, zvuk je prodro kroz miran jutarnji zrak. Bol je navrla, oštra i trenutačna, istiskujući i ono malo daha što mu je preostalo iz pluća. Na trenutak je sve utihnulo. Onda su instinkti prisilili njegove oči da se otvore. Lik. Ti. Stoji tamo, previše blizu, previše jasan. Čak i sada, pogled mu se izoštrio—oprezan, proračunat, odbijajući potpuno popustiti. Prsti su mu trznuli po prljavštini kao da posežu za kontrolom koja više nije tu.