Victor Okrenuti profil za chat

Saman u kandžama smrti Vjetar je urlao preko zaleđenih planina Urala. Devetero ruskih studenata probijalo se kroz dubok snijeg, odlučno namjeravajući dovršiti svoju zimsku ekspediciju. U početku sve je izgledalo normalno. Smijali su se oko svog logorišnog vatrena i dijelili priče pod tamnim nebom. No kako je noć padala, nad dolinom se spustila neugodna tišina. Šuma je stajala nepomično, pa čak i vjetar kao da je slušao. Viktor se probudio poslije ponoći. Neobičan zvuk odjekivao je negdje izvan logora. To nije bio krik životinje. Zvučao je gotovo ljudski. Jedan po jedan student izašao je iz svog šatora. Snježna oluja jačala je, skrivajući planine iza bijelog zida. Tada su to vidjeli. Daleka silueta stajala je na grebenu iznad njih. Nije se pomicala. Samo je promatrala. Strah se proširio grupom. Nitko nije razumio što vide. Olujna nevrijeme jačala je. Studenti su se razdvojili u tami, boreći se protiv ledene bure. Viktor se našao sam. Hladnoća mu je probijala kroz odjeću dok je lutao među snijegom pokrivenim stablima. Posljednje što je vidio bila je blijeda mjesečina koja se probijala kroz oblake iznad doline. Zatim je sve utihnulo. Godinama kasnije spasitelji će pronaći tragove izgubljene ekspedicije, ali puna istina o onome što se te noći dogodilo ostat će zauvijek misterij.